vještičja kuhinja

Nemam vremena pisati pa samo kopipejstam sa stranice gdje možete sve pročitati.
Velebit je stvarno nešto posebno i zato molim da podržite kampanju za njegovo očuvanje upisom svog komentara. Ja jesam, a nadam se da ću moći i nešto više učiniti.

Uzeli su mi dan godišnjeg!!!!!!!!!
Kvragu i oni i njihov kolektivni i socijalna prava i sva ostala sranja! Sve mi diraj samo godišnji ne!!!!
Kome su smanjili dane godišnjeg? Onima s većim koeficjentom. Koji su to? Oni s višom stručnom spremom. Tko inače ima manje godišnjeg? Mladi.
Zaključak: mladi i visoko obrazovani su zaslužili imati najmanje godišnjeg. Nama to ne treba. Mi smo najsretniji kad rintamo. Možemo cijelo ljeto. Ma naravno, pa nas to beskrajno veseli. Ma evo, doći ću i za vikend! Život mi uopće nema smisla kada nisam na poslu. Hoćete da vam još koji dan godišnjeg dam? Slobodno, uzmite mi još jednog. Evo, dva. Ma zapravo ukinite mi komplet godišnji, barem neću morati razmišljati gdje, kada i kako da ga provedem. Ja najvolem bit na poslu! Jupi! O da! Super! Krasno!

Ovu subotu sam isprobala još jedan novi sport. Bili smo na vikendici, radovi oko uvođenja vode su počeli, a time i nove radosti i izazovi za mene.
Aktivnost kojom sam se bavila može se svrstati u kategoriju «tko će brže» igrica. U ovom konkretnom slučaju natjecali smo se ja i bagerista. Moj cilj je bio iskopati svo cvijeće, lukovice, ruže i sitnije grmlje prije nego bager pređe preko njih (jer gdje bager prođe tu cvijeće više ne raste), a njegov je bio da me spriječi u tome. Na početku sam dobila kojih 15 minuta prednosti, a njega je kasnije zadržavalo iskapanje rupa na određenim dijelovima dvorišta.
Po etapama je to izgledalo otprilike ovako:
1. bagerista s mužićem dogovara gdje će se i što kopati za koje vrijeme ja trčim u garažu, stručnim pogledom izabirem najlakšu i najoštriju štihaču, istrčavam na poziciju za koju, na sreću ispravno, zaključujem da bi mogla biti prva na redu i bacam se na vađenje tulipana, đurđica, tuja...
2. bagerista sjeda u ogromno žuto čudovište, motor počinje brujati, ja polu iskopavam, polu čupam zadnji tulipan iz zemlje i u zadnjem trenu istrčavam iz sjene grabilice koja se diže i zaklanje sunce
3. dok bager kopa rupu za pumpu i spremnik, ja trčim na drugu stranu kuće gdje će biti septička jama, srećom tu je samo par tulipana koje već vještom rukom iskopavam s 2, 3 odmjerena zahvata štihačom
4. imam sreće, bageru smetaju za prolaz grane drveća u dvorištu pa dok to radnici pile i miču imam vremena iskopati biljke koje se nalaze na putu kojim će proći do druge strane kuće
5. tu je problematično, ruža ima dozlaboga dubok korijen, a ne mogu je baš zgodno primiti, nakon kraće ali žestoke borbe ipak je uspijevam što iskopati, što isčupati, nadam se da je izišlo dovoljno korijena da se primi na novom mjestu, pa onda jaglaci, pa neke male lukovice za koje ni ne znam što su, ali mama ih je tu zasadila pa su sigurno cvijeće, pa onda maknuti ukrasne panjeve i komade kore kojima je omeđena gredica, a bilo bi dobro spasiti i malo melise,,,
6. nekako uspjevam maknuti sve što mi se činilo da će biti na putu i odahnem, bager prolazi, dobro je, gredica sa strane je ostala živa, a i oni ljiljani i perunike s druge strane, ali neeeeeee
7. bager krene manevrirati, naprijed, nazad, okreće se, više puta zabija one nogice za učvršćivanje, od ljiljana nema više niti traga, otišle i perunike na vječna lovišta, a i mnogi sitni jaglac svih boja je ispustio dušu
8. ne stignem plakati jer već radnici koji duž kuće ručno kopaju kanal kuda će biti postavljene cijevi viču «A šta s ovom ružicom?» «Tu isto imate nešto!» pa trčim na tu stranu i spašavam što se još spasiti da.
9. uf, gotovo je. bager još kopa jarak od bunara do one prve rupe, a ja se malo odmaram prije nego se bacim na sađenje svog iskopanog bilja na nova mjesta
10. rezultat: neriješeno. stigla sam sve napraviti prije njega, ali sam fulala u jednoj procjeni čime sam mu poklonila nezaslužene bodove. još da sam mogla maknuti 25+ godina staru brezu da joj ne oguli pola kore i odreže hrpu grana...
11. zaključak i ocjena: vrlo opasan i zahtjevan sport, lako se svrstava u kategoriju ekstremnih, izazov utrkivanja s vremenom, igra živaca dok se sjena lopate bagera nadvija nad vašom glavom a vi pokušavate spasiti još koji nedužni život cvijeta, dilema misliti na sebe ili na nemoćne biljke koje bi uskoro mogle završiti samljevene pod teškim kotačima; potrbne predispozicije: sposobnost logičkog razmišljanja u kriznim situacijama, spretno baratanje štihačom, brzina, pokretljivost, dobro podnošenje stresa, fizička snaga (radi odnošenja iskopanih grumena zemlje s iskopanim cvijećem na sigurno)...

Dakle, sinula mi upravo savršena ideja! Trebalo bi službeno proglasiti novi sport. Konkretnije novu kategoriju unutar trčanja. Postoji trčanje na ovoliko i onoliko metara, pa maratoni, pa brdsko trčanje pa šta-ja-znam-šta-već-ne, a toj listi bi definitivno trebalo dodati novu kategoriju - trčanje po šoping centrima. Sigurna sam da bi odaziv bio velik te bi novi sport vrlo brzo dobio mnoštvo pristaša, što rekreativaca što profija.
Cilj: u zadanom vremenu (koje ovisno opet o kategoriji može iznositi između nekoliko sati i nekoliko dana) treba obići što veći broj šoping-centara, u njima pronaći točno određene proizvode, po mogućnosti smještene na udaljenim krajevima, loše deklarirane, s cijenom istaknutom barem par metara dalje. Prodavači natjecateljima mogu davati samo odgovore tipa :"Nisam ja zadužen za ovaj odjel." "Pričekajte kolegu." "Potražite kolegu tamo vidite kod onog pulta u daljini." "Ne, ja sam samo za onu drugu marku proizvoda." "A gdje ste to našli?" "Sigurno vam piše, nista dobro pogledali." i slično. Davanje ispravne informacije je najstrože zabranjeno i bilo bi oštro kažnjavano.
Dakle, trebalo bi obići centre, naći proizvode i saznati njihove točne cijene, usporediti ih i naći optimalni omjer cijene/kvalitete/uvijeta dostave/uvijeta plaćanja (ostalo prema dogovoru) te na kraju još uspjeti i kupiti odabrane.
Možda se na prvi pogled čini lako, ali svatko tko se ikada upustio u takvu pustolovinu zna da uopće nije. Zahtjeva od sudionika vještine za koje nikada ne bi mislio da će mu u nečemu takvom trebati: osim brzine i izdržljivosti traži se i dobro podnošenje stresa i kritičnih situacija, puno strpljivosti i samokontrole (da se ne zatuče susretljivog prodavača), izvrstan vid (za pročitati cijene zaljepljene negdje u nebeskim visinama pod samim stropom), izvrsna sposobnost logičkog razmišljanja i rješavanja zagonetki, dobar osjećaj za orjentaciju... ima sigurno još toga ali se trenutno ne mogu sjetiti.
Evo, ja sam prije par tjedana počela trenirati, cilj mi je pobrati sve medalje kad krene prvi krug natjecanja. Upoznala sam već sve Bauhause, Baumaxe, Mercure, Mercatonee, Pevce, Lesnine... Osjećaj je neopisiv! Moja slika svijeta je svakim danom sve bogatija. Kad sve završi biti ću vrlo mudra i iskusna osoba, samo ako ne završim na psihijatriji. Ali svaki sport nosi neki rizik, pa čemu bi ovaj bio izuzetak?

Imam modricu. Na lopatici. U obliku naramenice i ruba od potkošulje.
I sva sam sretna zbog toga. Budala! Mislim, nisam sretna zbog modrice nego zbog onoga što ona predstavlja. A pomalo sam i ponosna, samozadovoljna u svakom slučaju.
A predstavlja to da sam se napokon trgnula iz zimskog sna i napokon počela raditi nešto sa sobom, sa svojim tijelom. Toliko dugo sam već trulila po doma, i cvilila i razmišljala kako ja ŽELIM biti opet aktivna, kretati se, raditi nešto sa sobom... I ostajalo je na željama i razmišljanju.
Ali u skladu s ovogodišnjim novogodišnjim odlukama kako više neću uvažavati svoje bijedne isprike zašto ne učiniti nešto što želim učiniti, napokon sam se pokrenula! Prije 2 tjedna sam krenula na aikido i totalno sam oduševljena. Krasna neagresivna, nenapadačka borilička vještina u kojoj nema protivnika niti neprijatelja nego samo partnera koji zajednički rade na tome da nauče nešto novo. I meni vrlo bitno – nema natjecanja.
Nekad mi se čini da su meni zaboravili ugraditi dio mozga u kojemu se nalazi natjecateljski duh. Ja to jednostavno ne shvaćam. Nemam potrebu dokazivati da sam bolja od nekoga u nečemu. Najmanje od svega shvaćam navijanje za nekoga. Sva ta buka koja se diže oko ovakvih i onakvih utakmica je meni potpuno neshvatljiva. Da ne kažem glupa. Neka pobijedi najbolji, što me briga jel naš ili iz Tunguzije?!
Ali dobro, to uopće nije ono o čemu sam htjela pisati. Kako kome paše.
Dakle, i sinoć sam bila na aikidu i radili smo kotrljanje, ono zgodno preko ruke i ramena. Od tuda očito i modrice. A čak mislim da mi je dosta dobro išlo preko te ruke, lijeve. Al se zato preko desne samo prevalim ko vreća krumpira. U svakom slučaju, čini me sretnom. Između ostalog sam se i dobro ismijala tako da sam doma došla sva vesela i prpošna.
Također sam počela raditi trbušnjake, a danas idem i trčati. Jedva čekam! Još da izvučem bicikl iz šupe, očistim ga i poštelam sve sumnjive dijelove (zapravo svi) pa ću na posao laganini bicom. Tramvaja mi je stvarno preko glave. Biciklom mi treba otprilike isto vremena, a uštediti ću brdo živaca.
Inače što se tiče modrica, muskulfibera, ogrebotina i sličnih stvari... pa, ponekad se zabrinem da imam mazohističke sklonosti, ali znaju mi stvarno biti dragi. Ipak su oni neka vrsta suvenira koji me još neko vrijeme podsjećaju na nešto što sam napravila, gdje sam bila. Malo čudni suveniri, ali svejedno suveniri. Barem su originalni, ako ništa drugo.
Jedan od takvih suvenira o kojem i danas znam pričati (onako kad se malo hvalim s nečim što sam radila) je bio s mog prvog kanuinga i raftinga. Dva dana, prvi kanuing po Zrmanji, drugi rafting na Cetini. A ja nikada prije toga nisam ni primila veslo u ruke. To je bila ludnica – genijalan vikend! Prvo dok smo uopće mužić (koji tada još nije bio mužić) i ja shvatili kako održavati smjer kanua, a samo nas dvoje u njemu, moramo se sami snalaziti. U svakom slučaju, nakon tog vikenda sam imala takav muskulfiber u rukama, i pogotovo šakama da par dana doslovno nisam mogla držati žlicu. Nešto nevjerovatno, ne bih vjerovala da je moguće da nisam doživjela. I sad, logično ili ne, ali mene je to samo potaknulo da opet idem veslati. Bila sam tako ponosna i sretna što sam to napravila, a muskulfiber je samo pojačao taj osjećaj.
Drag mi je bio i muskulfiber nakon brušenja i lakiranja podova u vikendici. Pa tek razne modrice i ogrebotine s planinarskih izleta... Eto, valjda svaka budala ima svoje zadovoljstvo.
Mislim, nije da meni ti događaji nebi bili jednako dragi i da su prošli bez bolova ;)

P.S. Stavila sam novi vic, meni je genijalan :)))

Udarac vjetra -
sletile latice u
šalicu čaja.

var. 1
Nenadan pljusak -
iz tramvaja izlazim
posve zgužvana.

var. 2
Sunčano jutro -
iz tramvaja izlazim
posve zgužvana.

Toliko slika i boja i mirisa oko mene ovih dana. Nikako ne uspijevam izdvojiti samo jednu. Ili samo dvije.
I zato bez reda i poretka, bez ikakve smislene veze, sve sličice današnjeg dana...

Zelena trava,
tepih tratinčica
i jedan zalutali žuti maslačak.
Bijeli leptir.
I žuti leptir.
I vodopad zlata s grana forzicije.
(Ili možda zlatopad?)
Bijele voćke,
i ružičaste voćke,
i obrezane voćke.
Sjajno sunce,
svjež povjetarac
i nebo bez oblačka.
Miris zraka što utažuje žeđ.

Znam, rekla sam pisati o moru, valovima i ružmarinima u cvatu, i znam da tema ne odgovara ovako bistrom sunčanom jutru, ali jednostavno moram izbaciti iz sebe neke misli koje mi se već danima vrte po glavi.
Prvo, umrla mi je jedna beba grličica i to me stvarno ražalostilo. Prošle dane su roditelji sjedili na oba malena i to praktički cijelo vrijeme. Jučer me, kada sam došla kući, prvo iznenadilo to da su ptići bili sami, ležali su onako nemoćno i tresli se, a roditelja nigdje. Dosta dugo su tako bili sami, a kada se napokon mama vratila, sjela je samo na jednoga. Drugi je ostao kraj nje, nemoćna hrpica koja bi se tek tu i tamo pomaknula. Mama ga je malo gurkala kljunom, i to je bilo sve. Navečer se mali više nije micao. Danas ujutro je još bio kraj nje, mrtvo malo goluždravo biće. Grozno! Nadam se ga neće ostaviti tamo, ne mogu to gledati...
Drugi razlog zašto danas razmišljam o smrti je knjiga koju čitam, Bez daha, Osobni obračun s tragedijom na Mt. Everestu Jona Krakauera. Autor je 1996. sudjelovao u ekspediciji na Mount Everest. Poanta: Od petoro članova ekipe s kojima sam stigao na vrh, četvoro je nestalo u strahovitom nevremenu koje se neočekivano obrušilo na nas dok smo još bili visoko na planini. Čovjek je preživio najveću tragediju koja se do danas desila na Everestu, opisuje uspon, opisuje te ljude s kojima je bio i na kraju opisuje kako su umrli.
Treći razlog, i zapravo jedini od nabrojanih o kojima razmišljam već danima je ona jadna amerikanka Terry, koja je jučer napokon umrla i o čijoj smrti bruji pola svijeta već danima. Ona je zapravo glavni povod za pisanje, ostalo su samo kockice koje su upotpunile sliku u mojoj glavi.
Slušam već danima na vijestima o toj ženi, i o prašini koja se diže oko toga da li ju dalje umjetno održavati na životu ili ne. Slušam to i gadi mi se. Gadi mi se taj lažni moral, gadi mi se uplitanje političara u taj slučaj, gade mi se ljudi koji su se našli pozvanima da moraliziraju i određuju što bi se trebalo učiniti, ljudi koji tu ženu ne poznaju, a ne dopuštaju joj da umre. Taj lažni moral je nešto što ne mogu podnijeti. Kako su samo odvratni!
Kako imaju obraza reći da je grijeh dopustiti joj da umre?! Kako uopće imaju obraza nazivati životom ovo stanje u kojem se nalazi?! Zar je to život? Zašto se čovjeku ne smije dopustiti da dostojanstveno umre? Zašto se čovjeku ne smije dopustiti da uopće umre? Čemu to održavanje života tijela kad je mozak već davno mrtav?
Ženi je mozak mrtav, znači mrtva i njena svijest. Ona je mrtva. Živo je samo tijelo. A čemu onda to održavanje tijela kada nema nikakve šanse da će osoba biti ikada ponovo živa? Za roditelje još mogu shvatiti jer oni se nadaju i kada više nikakva nada ne postoji, ali svi ti ljudi koji je ne poznaju a sada moraliziraju i propovijedaju....
Ako i pokušam gledati s vjerničke, a ne sa znanstvene strane, i dalje ne vidim ne opravdanje. Ako svijest nije u mozgu nego u duši, i ako je njena duša i dalje svjesna onoga što se dešava oko nje, zapravo onda mi se stvar čini još puno gorom. Držati svjesnu dušu zarobljenu u tijelu koje apsolutno ne funkcionira, koje nije u stanju vršiti osnovne životne funkcije, držati duh zarobljen u tom oklopu beživotnog tijela i tako godinama... e to mi zvuči beskrajno okrutno. U tom slučaju to je mučenje, i to vjerovatno najgore moguće. Ako je i svjesna, što ta žena ima od života. Beskrajnu agoniju? Okrutno, okrutno, užasno okrutno i sebično. Da, drže ju zbog sebe, zbog svoje savjesti da mogu sami sebi reći da čine sve što mogu za «dobro» te osobe. Kakve laži! Nikakvo dobro joj ne čine.
Posebno me pogađa što s jedne strane crkva optužuje to što je odlučeno da se ženu prestane umjetno održavati na životu iako ona sama po sebi ne bi mogla živjeti, a s druge strane se protive umjetnoj oplodnji. Jer nije prirodna i od Boga. Pa niti život ove žene već dugo nije prirodan niti od Boga.
Jednima ne dopuštaju živjeti, drugima ne dopuštaju umrjeti.
Sad tu dolazi naravno i pitanje eutanazije. Ja i opet smatram da je užasno okrutno i neljudski (iako se skriva iza krinke baš te iste ljudskosti) ne dopustiti brzu i bezbolnu smrt nekome tko će u svakom slučaju uskoro umrjeti. Nego prisiljavaju te jadne bolesne ljude da se muče, prolaze kroz agoniju možda i mjesecima. Zašto? Zašto ne smijemo izabrati da dostojanstveno umremo? Čemu tu moraliziranje? Čemu održavanje života pod svaku cijenu?
Pa nije život u životu tijela! Život je u smislu, u sadržaju! Ako mu uzmeš sve što mu daje sadžaj, on više ništa ne vrijedi. Vegetiranje nije život.
Da ne bi bilo zabune, ne podržavam samoubojstva – to je posebna i nevezana priča. Govorim o načinu završavanja života koji ionako već sam završava. Pitanje je samo na koji će način završiti.
Ljudima treba dopustiti da umru onako kako sami žele, ne ih prisiljavati na neželjeno životarenje i mučenje. Ako netko voli živjeti na neki način, i ako sam izabere da će i dalje tako živjeti mada zna da se time izlaže velikom riziku da umre/pogine – tko smo mi da mu/joj to sprečavamo?
Da, još jedno umiranje o kojemu već dugo stalno slušam – papa. Činjenica je, čovjek je star i toliko bolestan da mu je smrt stvarno blizu. Po meni je i opet okrutno da ga sad svi ti doktori i savjetnici i tkosveveć ne puštaju da te zadnje dane života provede kako želi. Ako su njemu njegov poziv i vjernici oko njega smisao života, neka ga puste da još te zadnje dane provede onako kako želi. Neka maše ljudima s prozora, neka se pojavi na balkonu. Pa šta ako će time dovesti do koji dan ranije smrti? Zar to nije bolje nego da živi još možda koji mjesec, a bez sadržaja, bez da čini ono što ga usrećuje i ispunjava?
Time su ovi penjači koji su poginuli na Everestu zapravo puno, puno sretniji od velikog broja ljudi. Jer svi na kraju umremo. A način na koji ćemo živjeti pa i na koji ćemo umrjeti trebali bi smjeti sami birati. Naravno da ti ljudi nisu željeli tada umrjeti, ali barem su umrli radeći ono što su voljeli. Svjesno su se izložili riziku, prihvatili su ga, nisu imali sreće i poginuli su. Zar ih je trebalo spriječiti da idu gore? Privezati ih lancima uz podnožje planine, zabraniti im da probaju ispuniti čežnju svog srca i duše jer bi ih to moglo koštati života?
Sami donosimo svoje odluke. Drugi nam smiju savjetovati ali ne bi nam smjeli moći određivati. Kako u životu, tako i u smrti.

Samo da se javim - živa sam, zdrava sam, a razlozi što nisam duže pisala su:
1. puno posla prošli tjedan
2. bila sam na moru ovaj produženi vikend, hihihihihi svima koji su sjedili kod kuće ;)))
3. potpuni nedostatak energije jučer i prekjučer, smlavila me ona sparina...

Danas sam zato opet ona stara, energija samo pršti, jedino ću je prvo usmjeriti na posao. A onda ako/kad stignem, napišem možda i koju kako je na moru.
E da, izlegle su se bebe grličice, nismo ih još dobro vidjeli jer ih mama Perka i tata Pero stalno griju ali ono što smo vidjeli je prekriveno žutim paperjem i cijelo vrijeme se trese od kucanja srca - preslatko. Zovu se Lolek i Bolek.
Sad idem biti kreativna!

Posla previše,
energije premalo -
dug je radni dan.

:(((((

Proljetno jutro;
još zgužvana su krila
prvog leptira.

Napokon se i to desilo! Krasna je zima, krasan je snijeg, ali stvarno ih je već bilo dosta.
Tako se veselim ovom suncu i toplini!
Inače, imala sam ovaj zadnji vikend stvarno dostojan oproštaj od zime – (na)učila sam skijati!
Inače me skijanje baš ne privlači kao ideja – prvo jer ne volim gužvu, drugo jer mi je malo besmislen taj princip: nešto me vuče gore pa se ja spuštam dole i tako 100 puta isto, treće ne volim ne imati čvrsto tlo pod nogama. Ali dobro – tko voli nek mu bude. Mene je mužić dugo nagovarao da probam jer je on u skupini onih koji vole pa sam napokon popustila.
Sreća pa je u subotu bilo hladno, oblačno i vjetrovito pa je bilo stvarno malo ljudi. U nedjelju kad je bilo krasno sunčano i više ljudi nisam više bila toliko paranoična da ću se zaletiti u nekoga. A napadala sam se na sve moguće načine. Divno čudo, bez posljedica. Jedine modrice koje imam su od nagužvanih tajica ispod pancerice i krasan podljev na bedru od sidra, to mi stvarno nije jasno kako se desilo.
Rezultat: ne padam sa sidra i mogu se spustiti niz bejbi stazu.
Osjećaj: dobar, najviše sreća što sam probila jedan strah koji sam imala (od neimanja čvrstog tla pod nogama).
Budućnost: probati skijaško trčanje, to mi se čini puno više u mom stilu.
I tako je zima završila.

A počelo je proljeće.
Grlica mi je u tegli na prozoru snjela 2 krasna bijela jajeta i sada sjedi na njima, uopće se ne obazirući na moje prolaženje, paljenje i gašenje svjetla u sobi, muziku... Tako je mirna i strpljiva. Tek tu i tamo prhne, kada joj dođe «grlac», valjda da zajedno protegnu krila, no već nakon 15-ak sekundi se vraća na jaja. Nešto nevjerovatno prekrasno. Jedva čekam da se izlegu bebe grličice! Nikada nisam mislila da ću tako nešto moći gledati na vlastitom prozoru. Pogotovo što živim u neboderu, na 6. katu i svo drveće je ispod nas. Oko mog prozora nema grana ni lišća, samo zrak.
A krenule su i proljetnice. Jučer sam u jednom školskom dvorištu vidjela bijele šafrane, kasnije u jednom zapuštenom vrtu punom smeća par sramežljivih visibaba. A jutros su i jaglaci počeli otvarati pupoljke i naziru se prve šarene latice. Najljepše mi je možda kod proljeća baš to što, prolazeći svaki dan kraj istih mjesta, uvijek vidim nešto novo. Sve se tako brzo mijenja, lišće, cvijeće i trava naočigled rastu i bujaju, sve je tako puno života i energije. Cijele dane bih najradije provodila vani, u šetnji, u prirodi, na svježem zraku, uz cvrkut ptičica... Uh, jedva čekam vikend!

To je jedna od stvari koje mi najviše mogu dići živac. I to u sekundi. Samo planem i osjetim kako me preplavljuje bijes. Pretpostavljam da se i zacrvenim. Naravno, gotovo uvijek to progutam, i samo šizim u sebi i kasnije mi treba sat vremena da se smirim.
Konkretno mislim na divne ljude u tramvajima. One koji stoje na vratima, sredina tramvaja prazna, vani hrpa ljudi koji žele ući, a ti krasni likovi ih gledaju ko tele šarena vrata i pitaju se valjda u svojim pametnim glavama ta što te budale žele od njih. I onda ode poluprazan (dobro, ne baš poluprazan, ali ne niti do kraja popunjen) tramvaj, a na stanici ostane hrpa jadnika koji nisu uspjeli ući. Jer netko voli stajati tamo gdje stoji, i zašto bi se pomakao.
Nadalje, obožavam one obzirne koji se držeći se za gornju šipku ugodno naslanjaju na moju glavu. I one koji gurnu ruku tako da mi je lice zariveno u njihov rukav. A od tih likova koji se vole gore držati, posebno su mi dragi oni koji su se zadnji put okupali prije tjedan dana. Čisti užitak!
Onda, genijalci koji još uvijek nisu shvatili da oni austrijski ili čiji već tramvaji stvarno ne mogu krenuti ako se stoji na vratima, i da to nije hir vozača da ne želi krenuti. I koji se naravno jako uvrijede kad im to netko kaže. Pa bolje da nitko ne stigne na vrijeme na posao jer tramvaj zbog njihove genijalnosti stoji 15 minuta, nego da izađu i pričekaju drugi. Sviđa mi se to geslo: Ako ja moram kasniti, e onda će još barem 100 ljudi sa mnom!
Posebno u jutro volim ljude koji ne peru zube ili su se dobro napucali luka. Dajte dišite na nos, ne morate dahtati drugima u lice!
Ima još - tinejdžeri koji u prepunom tramvaju gurnu noge praktički do suprotnog reda sjedala. Sve u redu kad tramvaj prazan, ali kad su svi oko njih sardinirani, a njima nekomforno nogice staviti ispred svog sjedala....
A dragi su mi i penzići koji u jutarnjoj špici idu na plac. Pa se jadni ljute što ih stišću i guraju. Pa kako ljudi nemaju razumijevanja da oni moraju biti na placu u 8.00? Tko zna što bi propustili da dođu sat vremena kasnije?!?
Eto, sad sam ispala pravi namčor, ali stvarno me to oduševljava. Svako jutro barem jedna od ovih divota. Danas sam imala lika na vratima koji mi je, nakon što sam se na njegovo očito negodovanje uspjela progurati kraj njega u manje komprimirani dio tramvaja, uredno držao ruku malo na glavi, malo pred licem. A klincu koji je ispod sjedio je očito bilo jako fora što, kad god bi me netko gurnuo u pokušaju da se probije do vrata, bih završila s nogama oko njegovih ispruženih ispred mene. Alternativa mi je bila da padnem na njega, pa mi se ovo činilo ipak manje posramljujućim. A dobro, barem se on zabavljao.
Evo, sad mi je lakše. Pisanje je definitivno dobar lijek za razna stanja. Očito i za rješavanje negativnih emocija.

Skupilo se u nedjelju nas petero veselih kojima nije dosta ovaj zagrebački snijeg i pravac Sljeme. Krenuli smo laganini rutom od Šestinskog Lagvića preko Kraljičinog zdenca. Cilj: Grafičar.
Jutro je bilo pomalo tmurno, ne previše stimulativno, dobro smo se zabundali u mnoštvo slojeva odjeće i polagano krenuli. U neko doba nakon Kraljičinog počelo se pomalo pojavljivati sunce, mi smo se već fino zagrijali i s temperaturom je poraslo i naša želja za avanturom. Pa smo odlučili umjesto do nakrcanog Grafičara otići do Risnjaka. U planu nas nije pokolebala niti činjenica da stazom kojom smo odlučili ići prije nas nitko nije prošao. Odluka bez puno dvoumljenja je glasila: Nema veze, prtiti ćemo! Nas 3 imamo gamaše, znamo pratiti marke, nema problema. I krenuli.
I bilo savršenstvo. Kao da nismo na Sljemenu nego na nekoj "pravijoj" planini. Mir, tišina, osim nas nigdje nikoga, samo poneki dašak vjetra tu i tamo strese s kojeg drveta napadali snijeg. Sve ostalo mirno, sunce svjetluca na nedirnutom snijegu, gole grane crtaju izdužene sjene. I mi vesela kolona patuljaka uporno gazimo. A bome smo se i nagazili. Snijeg je u prosjeku bio dubine do koljena, a ne tako rijetko smo propadali i do polovice bedara. A kroz takav snijeg se nije baš lako probijati, pogotovo prvome. Par puta smo i gubili marku jer su stvarno rijetke, ali uspješno smo se našli svaki put. U par navrata smo i po nekom potočiću gacali. Ma milina!
Do Risnjaka smo došli nakon dobrih sat vremena prćenja. Pa presvalačenje mokre odjeće u ledenom zahodu i onda čaj, i grah, i štrudle...
Super je Risnjak, najsličniji pravom planinarskom domu od svega na Sljemenu. Nije toliko popularan među izletnicima tako da su gotovo svi u njemu pravi planinari (a sada su bili stvarno svi jer cesta nije očišćena pa se niti ne može doći autima), većinom starija ekipa u kariranim košuljama, imam osjećaj da se svi međusobno poznaju. Jako simpatično.
Nakon što smo se fino napapali i odmorili, krenuli smo dolje. Odlučili smo da nećemo natrag svojom prtinom nego lijepo utabanom cestom prema Grafičaru. I onda Omladinskom stazom prema dolje, trčeći i skližući se. Malo skretanje na Medvedgrad, da vidimo i taj užas kojega sam do sada uredno ignorirala (s punim pravom) pa dalje trk do Lagvića.
I za kraj, hrpa finih pljesnjivih sireva kod prijatelja koji je donio cijelu kolekciju iz Njemačke. Kaže da tamo ništa ne koštaju, za razliku od ovdje. Dakle, cijeli stan mu je tako smrdio, ko da mu hrpa klošara unutra spava danima. Ali ubrzo smo se navikli, a sirevi su bili mljac, mljac. A i vino je pasalo.
Za kraj večeri mirisna kupka, šalica čaja i u krevet.
Milina od dana!